Slobodka

Slobodka Arsova Čuturilo

Slobodka Arsova Čuturilo je prvostupnica primaljstva i kao primalja radi u rodilištu Opće bolnice Pula. Zauzima se za što ‘prirodniji’ način poroda, jer smatra da su žensko tijelo i um sposobni iznijeti porod bez lijekova i dodatnih intervencija. Ističe pritom da svaka žena ima potpuno pravo odabrati kako će roditi. Trudnice osnažuje na radionicama Mirnog poroda, učeći ih da se najprije povežu sa svojom ženskom energijom, a potom ih vodi kroz porod.

Slobodka je inspirativna, njene misli i rečenice su vrlo osnažujuće. Ona trudnice hrani osjećajem ‘ja to mogu’. Nemoguće ju je ‘ukalupiti’ jer govori potaknuta trenutkom inspiracije. Zato i njenu biografiju prenosimo ‘iz njena pera’.

‘Rođena sam u Makedoniji, vrućeg ljeta 1962. godine. U horoskopu sam lavica koja više podsjeća na miša, jer pričam tiho, i ne vičem jer mi brzo pukne glas. Volim tišinu, mir i vrućinu, pečene paprike i dinje, more, glazbu, bubnjeve i čudo rađanja novog života, svoj posao.

U 4. godini mog života obitelj se razdvaja i s mamom odlazim baki i djedu u Slavoniju. U Osijeku prolazim bezbrižno djetinjstvo i djevojaštvo. Po majčinom savjetu upisujem srednju medicinsku školu primaljskog smjera. Bože, što su to primalje? Babice? Poslije sam shvatila, to su uvijek umorne, ali sretne žene!

Počinjem raditi u malom područnom rodilištu u Đakovu, nastavljam u velikom rodilištu KBC-a Osijek, doživljavam ratna razaranja svoga grada, ali i ljubav, prvu i jedinu trudnoću, i selidbu praćenu fijucima metaka i sirenom opće opasnosti. 

Moj slijedeći grad je Čakovec. Međimurje pruža dom maloj obitelji i upoznajem novo rodilište, sada kao mama malene, ali snažne djevojčice Maje. Moj porod je bio tako lijep i miran, točno takav kakva je ona sada, nježna i snažna u isto vrijeme. Moja Maja, danas doktorica medicine u istoj bolnici.

Nastavljam posao primalje u čakovečkom rodilištu, i pokušavam rodiljama pružiti doživljaj poroda koji sam sama prošla. Istovremeno, učim na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, često nakon noćne smjene, i između kuhanja i čišćenja kuće. Spremam u džep diplomu medicinske sestre prvostupnice dodiplomskog stručnog studija, jer za primalje tada nije postojao takav stupanj obrazovanja.

Počinjem uživati u svom poslu, jer mi je dijete odraslo, jer sam zrelija i hrabrija. Dočekujem novu ljubav, i moj slijedeći grad je Pula. Opet novo rodilište. Sva rodilišta mirišu isto, po bebama, po ženskom tijelu i duši. Moj posao postaje čisto uživanje, i opet krećem učiti. U Rijeci upisujem dodiplomski stručni studij primaljstva. U džepu je nova diploma, ovaj puta primaljska. Puni džepovi ponosa. I dalje u pulskoj rađaonici pokušavam rodiljama približiti miran, prirodan porod, nježan i snažan u isto vrijeme. Porod koji rađa nježnu i snažnu djecu i zadovoljne, ponosne mame.’